Piše Tihomir Dujmović na Feacebooku
Par dana prije izbora za Predsjednika države, a dan nakon ključnog sučeljavanja ,dilema koja nam je ponuđena dosiže sam vrh političke i ideološke izopačenosti. Naime, iz domoljubne vizure ne znate koji je izbor perverzniji.
U sučeljavanju je Primorac bio bolji, energičniji i uporniji, Milanović je vozio na auto pilotu. No, Primorac je u tri relacije pokazao zastrašujuću nekonzistentnost. Izrael primjerice. Imam silne simpatije za njihovu borbu, ( to ne uključuje masovne likvidacije civila!), jer je očito da je cilj njihovih neprijatelja nestanak Izraela, uostalom to stoji u programu Hezbollaha. Ako vam je Netanyahu prijatelj, kako to Primorac prikazuje onda je bilo nedopustivo da prešuti tri ili četiri otvorena pitanja Ivane Kekin u ranijem sučeljavanju na tu temu. I to pred TV kamerama! Kako možete ne odgovoriti na pitanje kakav je Vas stav prema Netanyahu ako razumijete židovsku borbu, a prvi čovjek te borbe je Vas prijatelj? Ako ste njega izdali u srazu s nebitnom Kekinicom, kako ćete se držati sutra kad bude u borbi s velikim silama Hrvatsku trebalo zastupati? Drugo, Vucić. Primorac kod nabrajanja sto sve Srbija mora napraviti da je pustimo u Uniju nije nabrojao niti vukovarske ade, niti naknadu zatočenicima, niti ratnu štetu, niti izručenje osumnjičenih… Ali to ne čudi: kad ste Plenkovića čuli da nabraja ove relacije?
Rodna ideologija. Primorac sjajno poentira da se u Zagrebu pojavio upitnik kod dodjele dječjih darova gdje je stajalo da se upišu: roditelj 1 i roditelj 2. Ali kao da zaboravlja da smo u tu temu uronili od kad je Plenković pod cijenu raskola u HDZ-u nametnuo Istanbulsku deklaraciju!
Napokon,neshvatljivo je da kao nominalni predstavnik desnice Milanoviću nije prigovorio onu sramotu s Perkovićem i Mustačem, nasilnu ćirilicu u Vukovaru, ukidanje ureda za istraživanje žrtava komunizma. To autentični predstavnik desnog centra nikad ne bi prešutio.
Milanović je pokazao svoje staro lice ljevičara, bježeći od teme Tita i komunizma iako svi znamo da je Tita stavio ispred Tuđmana. I on je i programski i ideološki šupalj i svima je jasno da je njegova pobjeda znak dolaska crvenih na vlast. Pa ipak pobijedio je od Gospica do Vukovara. Zašto? Zato jer je metafora borbe protiv neviđene samovolje jednog čovjeka koji jednostavno nije politički Hrvat, već poslušnik Brisela koji ovoj općoj jugoslavenizaciji Hrvatske jednu riječ otpora nije pružio.
Dapače! I to iritira iznad svega: od Gospica do Vukovara.! Nikad više para i nikad manje hrvatstva, to je definicija Plenkovićeve politike ! On i danas pola Vlade šalje na pravoslavni Božić, stavljajući tako ipso facto druge manjine u podređeni položaj. Zašto pola Vlade dolazi na Pravoslavni Božić, a ne recimo na Bajram Muslimanima? Zato što Srbi za Plenkovića nisu manjina. Tako je učio Tito, tako je izgledala Bakarićeva Hrvatska. Tako izgleda Plenkovićeva Hrvatska. Kome god je kuca u ovom ratu makar šrapnelom oštećena taj okreće glavu od takve politike. Gospodarstvo? Tu je Plenković uistinu napravio pomake kao nikad nitko i nema razloga to mu ne priznati. No u istom dahu valja reci da niti je pokrenuo industriju, niti poljoprivredu, obilato koristi EU fondove , ali tako se ne zidaju temelji kuće. Povratak ljevice na vlast s osvetoljubivim Milanovićem može zaustaviti samo HDZ. Ali ne na čelu s Plenkovićem. I tu je sva naša tragedija.
Da bi se HDZ probudio, da bi se njihovi uhljebi prepali, HDZ mora početi gubiti. To je najperverznija činjenica naše zbilje. Da je htio zaustaviti Milanovića, Plenković bi kao dar s neba uzeo Anušićevu ponudu da se kandidira. Kako god ona bila dvosmislena, nježna., uvjetna. Dar s neba! Za nacionalni HDZ! Ali ne za Njega! Umjesto toga on ga je odgurnuo stavljajući na stol anketu koja je govorila da bi Hrvati htjeli Primorca a ne Anušića. Tko je napravio takvu anketu, na kojim parametrima se zasniva, u kojem to paralelnom svemiru bi HDZ- ovci radije Primorca nego Anušića? Onaj i oni koji su odbili Anušićevu kandidaturu u ovom ključnom povijesnom trenutku kada ljevica juriša na vlast, ti će morati snositi odgovornost ako nam se ponovi 3. siječnja 2000. godine.
