U hrvatskoj javnoj i političkoj sferi nerijetko se postavlja pitanje , koliko je danas Hrvatstvo stvarni, živući dio društvenog identiteta, a koliko se njegova važnost umanjuje u ime modernizacije, europskih integracija i novih ideoloških struja? Posebno je zanimljivo pratiti kako različiti politički spektar, a pogotovo lijevi i vladajući centristički krugovi, pristupaju pojmu Hrvatstva i nacionalnog identiteta.
Što je Hrvatstvo danas?
Hrvatstvo nije samo etnička pripadnost, već i dubok osjećaj zajedništva kroz povijest, jezik, kulturu i zajedničke vrijednosti. To je nit koja povezuje prošlost i sadašnjost, oblikuje kolektivni identitet i utječe na budućnost. Tradicionalno, Hrvatstvo je bilo vezano uz katoličku vjeru, jezik i povijesnu borbu za državu i suverenost.
No, u 21. stoljeću, s ulaskom Hrvatske u Europsku uniju, globalizacijom i modernim društvenim tokovima, definicija Hrvatstva je predmet reinterpretacija i prilagodbi. Dok jedni vide Hrvatstvo kao nepromjenjivu jezgru nacionalnog identiteta, drugi ga promatraju kroz prizmu građanskog patriotizma, multikulturalizma i inkluzivnosti.
Politički kontekst: lijevi spektar i vladajuće stranke
Političari s lijevog spektra u Hrvatskoj često inzistiraju na građanskoj državi u kojoj se nacionalni identitet ne bi trebao isticati na način koji isključuje druge manjine ili ideje. S naglaskom na socijalnu pravdu, ravnopravnost i europsku suradnju, lijeva politika često kritizira preveliki naglasak na etničko nacionalno identitetsko pitanje. U njihovim očima, prevelika fiksacija na tradicionalno Hrvatstvo može voditi do zatvorenosti, isključivosti i opstrukcije otvorenog društva.
Ipak, takav pristup često biva protumačen od šire javnosti i konzervativnijih krugova kao “gubitak” ili “zanemarivanje” hrvatskog identiteta. Osjeća se kao da se u nekim segmentima politike Hrvatstvo gura u drugi plan u korist europskih integracija i globalnih vrijednosti.
S druge strane, vladajuće stranke, koje često balansiraju između konzervativnih i centrističkih politika, ponekad daju dojam da su Hrvatstvo pretvorile u simbolički izraz, ritual bez dublje društvene implementacije. Hrvatska zastava, himna, nacionalni govori – sve je prisutno, ali što se tiče konkretnih politika koje bi istinski njegovo njegovanje i jačanje promovirale, pitanja ostaju otvorena.
Je li Hrvatstvo ugroženo?
Hrvatstvo kao identitet nije ugrožen u smislu da ga nema — Hrvatska je i dalje zemlja Hrvata s jasno izraženom nacionalnom poviješću i jezikom. Međutim, ono što se može reći jest da Hrvatstvo u javnoj i političkoj sferi često biva reducirano na ideološki alat ili ritualni fenomen.
U društvu koje se ubrzano mijenja, ljudi traže balans između poštivanja tradicije i prihvaćanja novih ideja. Neki smatraju da se zbog političkih prilika i društvenih trendova gubi ona autentična veza s nacionalnim korijenima — kulturna baština, zajedništvo i osjećaj pripadnosti koji se ne temelji samo na simbolima, nego i na stvarnim zajedničkim vrijednostima.
Kako vratiti ili ojačati Hrvatstvo?
Ne radi se o zatvaranju u usku definiciju nacionalizma, već o promišljenom i odgovornom pristupu njegovu njegovu očuvanju i promicanju:
Obrazovanje: Jačanje kurikuluma koji promiče hrvatsku povijest, jezik i kulturu, ali i kritičko promišljanje o nacionalnom identitetu.
Društvena kohezija: Poticanje dijaloga između različitih društvenih skupina, uključujući manjine, kako bi se Hrvatstvo shvatilo kao otvoreni i inkluzivni identitet.
Politička odgovornost: Političari svih spektra trebaju izbjegavati instrumentalizaciju nacionalizma i umjesto toga raditi na konkretnim politikama koje jačaju društvenu solidarnost i ponos na hrvatski identitet.
Kulturne inicijative: Podrška umjetnosti, književnosti, folkloru i tradiciji koje njeguju hrvatski identitet na suvremen i atraktivan način.
Hrvatstvo kao pojam nije mrtav niti nestao, ali njegov status u Hrvatskoj nije ni jednostavan ni neupitan. U složenom političkom i društvenom kontekstu, Hrvatstvo traži novi smisao i mjesto koje neće biti ni zatvoreni nacionalizam, ni potisnuti identitet u ime političke korektnosti ili europskih integracija.
Pitanje nije treba li Hrvatima Hrvatstvo, već kako ga oblikovati tako da bude temeljni, ali i inkluzivni identitet koji služi kao most, a ne kao zid — most koji povezuje prošlost, sadašnjost i budućnost Hrvatske.