Đakovo ovih dana ne miriše po lipama, nego po ustajalom političkom zraku. Grad je u blokadi, izbori su završeni, a posao nije počeo. Marin Mandarić (HDZ) osvojio je gradonačelničku fotelju s prednošću od svega devet glasova, no njegov vječni rival Zoran Vinković ne priznaje poraz.
Foto Moje Đakovo
Vinkovićev politički put podsjeća na akrobatski nastup bez sigurnosne mreže, počeo je kao član SDP-a, dakle lijeve stranke, a završio u radikalno desnom političkom taboru. Tko ne zna, rekao bi da se radi o ideološkoj evoluciji. Tko zna, rekao bi da se radi o političkom turizmu , uvijek tamo gdje je stol pun, a vatra dovoljno jaka da se ugrije.
U kampanji je uspio i ući u crne kronike, zaustavljen za volanom u alkoholiziranom stanju, pa mu je policija oduzela vozačku. Sada mu, ako planira dalje obilaziti birače, ne preostaje drugo nego fijaker, a u Đakovu, barem u to, nikad nije manjkalo konja.
No iza ove tragikomedije krije se vrlo ozbiljan problem. Gradsko vijeće se ni nakon dva pokušaja nije uspjelo konstituirati. Projekti stoje, milijun eura europskog novca čeka u ladici, investicije su zamrznute. Umjesto da dogovore radna mjesta i asfalt, vijećnici i politički vođe kopaju rovove i broje ruke za rušenje protivnika.
Narodna poslovica kaže: “Grije se onaj tko je kraj vatre”. Trenutno se u Đakovu griju samo političari, građani stoje vani na propuhu, čekajući da netko prestane igrati svoju privatnu partiju šaha s gradom kao pijunom.