Hrvatski javni prostor već dulje vrijeme pati od kroničnog nedostatka autentične slobode izražavanja, no u posljednje vrijeme svjedočimo fenomenu koji opasno pods.jeća na neka prošla, totalitarna vremena. Kada javne osobe, radnici ili sportaši osjete potrebu javno posvjedočiti svoja vjerska uvjerenja, automatski se aktiviraju dežurni društveni cenzori.
Zanimljivo je da taj pritisak više ne dolazi samo s jedne strane. Živimo u paradoksu u kojem se agresivni sekularizam, koji pod krinkom napretka želi potpuno očistiti javni prostor od Boga, savršeno na.dopunjuje s elitističkim, medijski eksponiranim teolozima koji izigravaju estetsku policiju. Između čekića militantnog ateizma i nakovnja “prosvijećenih” svećenika željnih lajkova, vjera običnog čovjeka ponovno se gura u ropotarnicu verbalnog delikta.
O tome kako nas moderni ideološki komesarijat vraća u sedamdesete godine prošlog stoljeća, u svojoj najnovijoj kolumni piše Robert Čulina.
Čulina tekst počima: “Hrvatski javni prostor sve više nalikuje na vremenski stroj koji nas vraća u 1970. i 1980. godine, kada se pod krinkom „napretka“ uvodio verbalni delikt. Paradoks je što u tom povratku u prošlost složno sudjeluju dvije naizgled nespojive skupine: agresivni ateistički krugovi i novi val medijski eksponiranih, „influencerskih“ svećenika.”
Ovdje autor otvara tekst snažnom povijesnom usporedbom, koristeći metaforu “vremenskog stroja” kako bi dijagnosticirao trenutačno stanje u društvu. Ključni element ovdje je demontaža narativa o “napretku”, pod kojim se zapravo, prema autoru, krije novi oblik cenzure. Glavni analitički fokus usmjeren je na paradoks: spajanje dviju ideološki suprotstavljenih strana (militantni ateisti i klerikalni influenceri) u zajedničkom cilju kontrole javne riječi.
Povijesni kontinuitet i mehanizmi kontrole
“U olovnim vremenima komunizma pravila su bila jasna. Državnim dužnosnicima i sucima vjera je bila zabranjena, prosvjetari su zbog odlaska u crkvu dobivali otkaze… Danas se taj mentalni sklop „moralno-političke podobnosti“ vraća u novom ruhu kroz dvije poluge pritiska.”
Ovaj dio služi kao povijesno-sociološko utemeljenje teze. Korištenjem termina poput “olovna vremena” i “moralno-politička podobnost”, autor podsjeća na stvarne administrativne i egzistencijalne pritiske iz prošlosti kako bi pokazao da se metoda nije promijenila, već je samo evoluirala. Suvremeni pritisak više ne dolazi kroz državne dekrete, nego kroz difuzne oblike društvenog i medijskog tiraniziranja.
Sekularistička marginalizacija
“Prva je ateistički veto i izrugivanje… Izruguju se vjerniku prikazujući ga kao nekoga tko „baca novčić u džuboks“, čime karikiraju molitvu kao jeftinu automatsku narudžbu za pobjedu… Poruka je ista kao nekada učiteljima, vjera se mora sakriti u četiri zida ako se želi biti dio „napredne“ elite.”
Autor precizno detektira metodu javnog posramljivanja kojom se služi radikalni sekularizam. Korištenje plastične metafore o “džuboksu” zorno prikazuje kako se duboka osobna duhovnost u medijskom narativu banalizira i svodi na primitivni automatizam. Krajnji cilj tog pritiska je getoizacija vjere, odnosno njezino potpuno potiskivanje iz javne sfere u privatnost (“četiri zida”), pod prijetnjom društvene ekskomunikacije od strane samozvane elite.
Klerikalni elitizam i estetska policija
“Druga poluga su „influencerskih“ svećenici koji djeluju kao estetska policija. Dio medijski eksponiranih teologa, u potrazi za lajkovima i statusom „prosvijećenih intelektualaca“ u sekularnim medijima, dobrovoljno preuzima ulogu partijskih komesara. Oni s visine seciraju tuđu duhovnost, pa svako jednostavno svjedočanstvo laika proglašavaju „magijskim ritualom“ ili „teološkom nepismenošću“.”
Ovo predstavlja ključni kritički obrat u tekstu. Autor uvodi termin “estetska policija” kako bi opisao unutarvjerski elitizam. Ovdje se razotkriva fenomen gdje pojedini teolozi, u potrazi za društvenom validacijom i medijskim konformizmom, preuzimaju ulogu cenzora vlastitog stada. Kritika je usmjerena na akademsku oholost koja odbacuje jednostavnu, pučku pobožnost, proglašavajući je natražnom i praznovjernom samo zato što ne odgovara intelektualnim i političkim trendovima.
“Vjera običnog čovjeka radnika, nogometaša ili profesora, ne mora biti teološki savršena jer je ona prvenstveno iskrena i proživljena, odnosno osobna i slobodna!… Sloboda savjesti i govora ne smije se žrtvovati na oltaru modernog ideološkog komesarijata.”
Tekst kulminira u snažnoj obrani malog čovjeka i njegove ustavne slobode. Autor redefinira pojam duhovnosti, stavljajući autentičnost i iskrenost ispred teorijskog savršenstva ili političke korektnosti. Završna poanta nadilazi samu vjersku tematiku i prelazi na teren općih ljudskih prava: sloboda govora i savjesti postaju apsolutne vrijednosti koje se ne smiju podrediti nikakvom novom “ideološkom komesarijatu”, s koje god strane on dolazio.
