Kako se u Bosni i Hercegovini približavaju novi izbori, politička kampanja sve više se vraća na ratne teme, stare podjele i međusobna optuživanja. U svemu tome prednjače bošnjačke stranke koje ponovo otvaraju pitanja ratne odgovornosti i položaja naroda, dok hrvatska politička scena u BiH uglavnom ostaje bez jasnog odgovora na narative koji se godinama ponavljaju.
Jedini političar iz reda hrvatskog naroda koji se usuđuje progovarati o ovim temama je Ilija Cvitanović, koji sustavno upozorava na probleme s kojima se Hrvati u BiH suočavaju. Gdje je nestala politička snaga HDZ-a BiH i zašto se hrvatska politika često povlači umjesto da argumentirano odgovori na optužbe, pogotovo kandidatkinje HDZ-a za člana Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda Darijane Katić Filipović?
Uoči izbora ponovno se otvara pitanje političke odgovornosti, ali i načina na koji se u javnom prostoru interpretira ratna prošlost. Dok jedni koriste povijest kao izborno oružje, drugi ostaju bez odgovora, ostavljajući prostor za jednostrane interpretacije koje godinama oblikuju politički diskurs u Bosni i Hercegovini, a rezultat toga je preglašavanje Hrvata u izborima člana Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda gdje istog biraju Bošnjaci.
O svim ovim problemima piše komunikolog i politički analitičar Ivica Granić:
Izbori u BiH s druge strane
Kako se primiču parlamentarni izbori, politička temperatura u BiH raste. Kampanje su uglavnom ili jako negativne ili krajnje prljave, često čak i na granici elementarne pristojnosti. Hrvatska strana dominantno se bavi problematikom elementarne zaštite građanskog prava birati i biti biran, srpska vodi posve separatnu kampanju ili politiku, kao da je riječ o doslovno drugoj državi.
Najinteresantnije su kampanje bošnjačkih stranaka ili pojedinaca: dominiraju uglavnom strogo ratne ili poratne teme. Srpska strana uglavnom se optužuje za počinjenje ili negiranje ratnih strahota, ali ni blizu kao hrvatska. Što se tiče izbornih tema koje se tiču Hrvata, permanentno je u igri legendarni UZePe, te se podredno naglašava kako su Bošnjaci zapravo silno pomagali Hrvatima (u BiH i u Hrvatskoj) tijekom rata, kako bez njihove pomoći niti Oluja ne bi mogla biti realizirana, i slično tome.
Mit o jedinoj žrtvi i stvarni omjeri presuda
Međutim, jedna teza iz svih bošnjačkih kampanja naročito para uši. Naime, stalno se provlači podatak, koji se općenito smatra neupitnim, kako su Bošnjaci bili žrtva podjednako i Srba i Hrvata, i kako su se jedino oni, i Armija i MUP BiH, časno i pošteno borili za državu, i to sukladno svim pravilima ratovanja i ratnih konvencija.
Međutim, oni koji prate znaju da je situacija ipak ponešto drugačija. Krenimo redom: VIŠE je osuđeno Bošnjaka nego Hrvata za ratne zločine u BiH, naročito kada se uzmu u obzir i ICTY i domaći sudovi u BiH.
Prema službenim zbirnim podacima do 2023. godine, koji uključuju pravomoćne presude Haaškog suda i domaćih sudova:
Bošnjaci: Oko 150 osoba osuđeno je na ukupno oko 1.400 godina zatvora.
Hrvati (uglavnom HVO): Oko 102 osobe osuđene su na oko 1.028 godina zatvora.
Srbi: Daleko najveći broj osuda (stotine osoba i nekoliko tisuća godina zatvora, plus doživotne kazne za najviše dužnosnike).
Haaški tribunal i uspostava ravnoteže pred domaćim sudovima
Na ICTY-u je situacija drugačija. Osuđeno je 18 Hrvata (oko 265 godina zatvora) i 5 Bošnjaka (oko 50,5 godina zatvora), uz veliku većinu Srba (oko 62). Razlika u visini kazni u Haagu smatra se poslijeratnom sklonosti međunarodne zajednice prema BiH, raznim lobiranjima i slično.
Međutim, upravo su domaći sudovi (Sud BiH i entitetski/nižestupanjski sudovi) dijelom ISPRAVILI taj omjer, te je osuđeno više pripadnika bošnjačkih snaga nego hrvatskih. Izvori navode da je samo Sud BiH osudio više od 70 pripadnika Armije BiH na stotine godina zatvora, dok su za Hrvate brojke bitno niže.
DOSJE: WASHINGTONSKI SPORAZUM I FEDERACIJA BiH Od paritetnog saveza do puzajućeg centralizma
Brojke nisu službene – iz nepoznatih ili poznatih razloga ne postoji centralizirana statistika po nacionalnosti, no rezultati se temelje na medijskim i istraživačkim zbirnim pregledima. Naravno, broj osuda ne odražava automatski razmjer počinjenih zločina. Vrlo je važno znati kako postoje sve glasnije kritike s različitih strana o selektivnosti – da ICTY nije dovoljno procesuirao zločine Armije RBiH, naročito nad Hrvatima. Navedeni podaci odnose se na 2023. i ranije godine; omjer (ukupno više osuđenih Bošnjaka nego Hrvata) ostaje konzistentan u dostupnim izvorima.
Govor koji ruši mitove: Američki povjesničar objasnio zašto je Oluja promijenila sve
Popis procesueranih pripadnika bošnjačke strane
Niže su neki procesuirani zločinci bošnjačke strane (sa stranice Hercegovka Klo) koji neupitno dokazuju gore navedeno:
Nisvet Ramić – 30 godina (najveća kazna izrečena Bošnjaku pred Sudom BiH za zločine u Visokom)
Almir Sarajlić – 20 godina (zločini u Križančevu Selu)
Zekerijah Kasumović – 20 godina (zločini u naselju Gornja Maoča)
Rasim Demirović – 18 godina (zločini na području Bihaća)
Edin Džeko – 13 godina (zločini u Trusini)
Miralem Omanović – 14 godina (zločini u Mostaru)
Zijad Kurtović – 11 godina (zločini u Donjoj Drežnici)
Enes Ćurić – 11 godina (zločini u logoru u Bijelom Polju, Mostar)
Rasim Delić – 3 godine (ICTY, zapovjedna odgovornost za zločine odreda El Mudžahid)
Sakib Mahmuljin – 8 godina (pravomoćno, zločini u Vozući i Zavidovićima; trenutno nedostupan pravosuđu)
Ahmet Bajrić – 7 godina (zločini na području Lukavca)
Zijad Srabović – 6 godina (zločini na području Lukavca)
Refik Morankić – 6 godina (zločini na području Lukavca)
Abid Arapčić – 5 godina (zločini na području Lukavca)
Pašaga Čajić – 5 godina (zločini na području Lukavca)
Fikret Hasanović – 5 godina (zločini na području Tuzle)
Ibrahim Demirović – 10 godina (zločini u logoru u Bijelom Polju)
Habib Čopelj – 7 godina (zločini u Bijelom Polju)
Amir Ćoralić – 11 mjeseci (otkupio kaznu; silovanje maloljetnice u Cazinu)
Atif Krkalić – 11 mjeseci (otkupio kaznu; zlostavljanje civila u Jelahu)
Enver Hadžihasanović – 3,5 godine (ICTY, zapovjedna odgovornost za zločine u središnjoj Bosni)
Hazim Delić – 18 godina (ICTY, zločini u logoru Čelebići)
Esad Landžo – 15 godina (ICTY, zločini u logoru Čelebići)
Amir Kubura – 2 godine (ICTY, zapovjedna odgovornost)
Nihad Bojadžić – 15 godina (zločini u Trusini)
Mensur Memić – 10 godina (zločini u Trusini)
Dževad Salčin – 8,5 godina (zločini na Igmanu)
Nedžad Hodžić – 12 godina (zločini u Trusini)
Senad Hakalović – 12 godina (zločini u Buturović Polju)
Muhamed Šišić – 8 godina (zločini u selu Kukavice)
Emir Drakovac – 15 godina (zločini nad civilnom kolonom u selu Kukavice, mučenje i sakaćenje zarobljenika)
Tarik Šišić – 8 godina (zločini nad civilnom kolonom u selu Kukavice)
Aziz Šuša – 8 godina (napad na srpske civile u Rogatici)
Suljo Karajić – 18 godina (ubojstva i mučenja civila i zarobljenika na području Bihaća)
Enver Buza – 8 godina (zapovjedna odgovornost za masakr nad 27 hrvatskih civila u selu Uzdol)
Minet Akeljić – 7 godina (zlostavljanje hrvatskih civila u objektu “Crna kuća” u Kruščici kod Viteza)
Šaban Haskić – 7 godina (zlostavljanje zatočenika u “Crnoj kući” u Kruščici)
Senad Bilal – 8 godina (zločini nad zatočenim Hrvatima u Kruščici)
Hazim Patković – 5 godina (zlostavljanje u Kruščici)
Zdravko Mucić – 9 godina (ICTY, zapovjedna odgovornost za logor Čelebići)
Rasema Handanović (“Zolja”) – 5,5 godina (priznala krivnju za strijeljanje Hrvata u selu Trusina)
Zemid Kovačević – 10 godina (zločini nad civilima u selu Sijekovac kod Bosanskog Broda)
Edhem Žilić – 6 godina (upravitelj zatočeničkog objekta “Silos” u Tarčinu)
Muhidin Bašić – 7 godina (seksualno zlostavljanje u Varešu)
Mirsad Šijak – 7 godina (suučesništvo u seksualnom nasilju u Varešu)
Jasmin Čoloman – 3 godine (otvaranje vatre na zatočene hrvatske civile u Počulici kod Viteza)
Dževad Salčin (“Struja”) – 4,5 godine (zlostavljanje zarobljenika na planini Igman)
Safet Mujčinović – 7 godina (nezakonito zatvaranje civila na području Starih Gornjih Crkvica)
Selman Busnov – 7 godina (zločini nad civilima u Starih Gornjim Crkvicama)
Nusret Muhić – 5 godina (nezakonito zatvaranje i zlostavljanje civila u Kladnju)
Ramiz Halilović – 5 godina (zlostavljanje zatočenika u Kladnju)
Hariz Alibašić – 4,5 godine (zločini u zatvorima na području Kladnja)
Osman Gogić – 4 godine (zlostavljanje zatočenika u Kladnju)
Mili Čišić – 2,5 godine (zlostavljanje zatočenika u logoru “IV osnovna škola” u Mostaru)
Mirsad Ćupina – 5 godina
Također se još uvijek vodi više procesa protiv pripadnika nekadašnje bošnjačke Armije BiH i MUP-a BiH.
Na koncu najvažnije: naravno kako nije etično baviti se nacionalnom strukturom zločinaca, zločinac je zločinac bez obzira na nacionalnu pripadnost, i mora biti kažnjen. Ova objava nema namjeru upirati prstom na bilo koju stranu u ratu, ali ima smisla u kontekstu aktualne političke kampanje u BiH, u kojoj se hrvatskoj strani kontinuirano podvaljuje od strane bošnjačkih radikala, a na što hrvatski predstavnici ne odgovaraju na adekvatan način.
