Nema više smisla glumiti iznenađenje, pratiti saborske rasprave ili analizirati sterilna priopćenja. Sve je postalo savršeno jasno i ogoljeno do kosti. Dok zabavljaju narod onim što ih ne zanima, a to je prije svega – ideološki rat, beskrajnim raspravama o prošlosti i jeftinim političkim predstavama za mase, iza kulisa se odvija brutalna, sustavna i nezasitna pljačka javnog novca. Krade se kao da je Judgment Day.
Piše Ante Rašić
Utrka za plijenom više nema nikakve veze s politikom, strankama ili svjetonazorima. Davno su izbrisane granice između “naših”, “vaših” i “njihovih”. Svi se ponašaju kao pčelar koji vrca med kada obliže prste od meda. Ne postoji pčelar koji to ne napravi, a rjetko st je naći političara koji ne obliže prste.
Kada je u pitanju proračun, europski fondovi ili bilo koji izvor zajedničkog novca, tu vlada savršen, prešutni konsenzus. Svi igraju za isti tim – tim vlastitog džepa. Izgleda da građani ove države jedini spas vide u EPPO, hrvatskom pravosuđu ne vjeruju, pravosuđe im nije dalo dovoljno dobar razlog da im vjeruju. Loviti kokošare i velike lopove nije isto.
Nema boljeg paravana za pljačku od ideologije. Ona je najjeftinije, a ujedno i najučinkovitije oružje za masovno odvlačenje pažnje. Dok god se narod može uspješno podijeliti na lijeve i desne, na “crne” i “crvene”, dotle nitko ne gleda gdje zapravo odlaze javni novci.
Sve te silne afere, bilo da dolaze iz redova HDZ-a ili iz redova Možemo, u suštini su samo dobro uigrana predstava za mase i medije. Svi se samo odreknu onog tko ga se uhvati s prstima u medu, odreknu ga se i -ujeo vuk magare.
Dok jedni mašu zastavama, a drugi glume moralnu čistoću i progresivnost, stvarna praksa na terenu brzo pokaže da su apetiti jednaki.
Pogledajmo samo te apsurdne životne i imovinske metamorfoze koje gledamo pred nosom: dok su se neki drugi nekada vozili automobilima, pa danas izigravaju skromnost i pred kamerama glume narodne ljude na biciklima, dotle oni koji do jučer nisu imali ni za taj isti bicikl danas, preko noći, zajedno sa cijelom svojom obitelji, ponosno voze visoku A klasu automobila. Oni u bijesnim Audijima, sinovi i kćeri u Mustanzima, sirotinja, ona samo guta i šuti, ali kad puknu, bolje ne pisati.
Ideološki ratovi služe isključivo tome da se sakriju ti nagli skokovi u standardu, da se stvori buka, podignu emocije i zamuti pogled, kako bi se ispod stola lakše dijelio plijen. Dizači ruku nagrađeni s trostrukom prosječnom plaćom zaduženi da šute i govore po potrebi, a vide samo onda kada su na meti naši ili vaši.
Iza te glasne kulise domoljublja ili modernih vrijednosti, krije se potpuni, hladni pragmatizam. Kada se ugase kamere i kada prođu izbori, svi ti navodni neprijatelji funkcioniraju na istim principima – tamo nema ideologije, tamo postoji samo matematika, namješteni natječaji, postoci i podjela plijena, malo tebi, malo meni, više nama.
Svejedno je pričamo li o starim igrama iz Linićevog doba, mutnim poslovima oko zagrebačkog Hipodroma, najnovijim aferama s preplaćenim medicinskim mikroskopima ili pak o obiteljskim dinastijama poput Pavleka i Pavlekica koje su od sporta napravile privatni biznis, dok se kroz Hrvatski olimpijski odbor godinama prelijeva javni novac bez ikakve stvarne odgovornosti.
Sve su to krakovi iste hobotnice. Gledajući te silne afere koje se svakodnevno smjenjuju u medijskom prostoru, čovjek ne može pobjeći od dojma da ti ljudi kradu s nekim paničnim žarom, kao da im je to zadnja prilika u životu.
Nema tu više ni skrivenih namjera ni sofisticiranih operacija, sve se radi drsko, otvoreno i s osjećajem potpune nedodirljivosti. Kradu kao da je sudnji dan, kao da sutra ne postoji i kao da se nakon njih sve slobodno može urušiti.
Vrhunac te farse je uigrana predstava koja uslijedi nakon što neka od ovih afera konačno izbije na površinu. Tada na scenu stupa kolektivna amnezija i apsolutna neodgovornost.
Nitko ništa ne zna, nitko ništa nije vidio, nitko nije nadležan i, naravno, nitko nije kriv. Svi peru ruke, pozivaju se na proceduru i prebacuju lopticu s jedne institucije na drugu, dok se javnost zamara pravnim floskulama i birokratskim labirintima.
U toj političkoj magli, gdje odgovornost isparava brže od obećanja, jedina konstanta ostaje matematika. Formule su jednostavne, a rezultat uvijek isti – novci nestaju u nečijim džepovima, dok se narod uvjerava da je sve rađeno po zakonu.
Sustav je postavljen tako da štiti proces, a ne javni novac, stvarajući savršen paravan iza kojeg se krivac nikada ne može jasno imenovati.
Najveća tragedija tog kolektivnog gađenja nije samo u nestalom novcu, nego u uništenoj vjeri da išta može biti drugačije. Narodu su desetljećima prodavali maglu o višim ciljevima, a iza kulisa su se sklapali poslovi, dijelili ugovori i osiguravale fotelje.
Nekada su ti isti moralizatori ljetovali u skromnim šatorima, a danas imaju luksuzne vile i privatne posjede. A narod? Narod, zaluđen njihovim pričama o “našima” i “njihovima”, danas se kupa u lavoru.
Vrijeme je da se ta predstava napokon prekine i da stvari nazovemo pravim imenom. Jedini stvarni izlaz iz ovog začaranog kruga lažnog morala i sustavne pljačke je jasan i beskompromisan: napunimo zatvore, oslobodimo državu od lopova, naših, vaših i njihovih.
Dok god sustav dopušta da se izdaja javnog interesa isplati, tapkat ćemo u mraku – a jedina prava sloboda počinje tamo gdje odgovornost prestaje biti samo prazna riječ na papiru.
