Hrvatski medijski prostor pun je izraza koji ne pripadaju hrvatskom standardnom jeziku. Slušamo ih na televiziji i radiju, čitamo na portalima i u novinama, a posebno ih je mnogo u izravnim javljanjima novinara. Nekada bi takvu rečenicu urednik ili lektor odmah ispravio. Danas često prođe bez ikakve reakcije.
Dovoljno je poslušati informativne emisije. „Dešava se“, „desilo se“, „radi se o“, „s obzirom da“, „u vezi toga“ postali su gotovo uobičajeni. Umjesto „događa se“, „dogodilo se“ i „riječ je o“, u javnom prostoru sve češće slušamo konstrukcije koje su posljedica srpskog jezičnog utjecaja ili loše jezične navike.
Posebno je rašireno „radi se o“. „Radi se o važnom projektu“, „radi se o velikom problemu“, „radi se o političkoj odluci“. U hrvatskom je za takve rečenice dovoljno reći „riječ je o“. Isto vrijedi i za „dešava se“, premda se čini da su se neki novinari već toliko navikli na taj oblik da ga više uopće ne čuju.
Tu je i veznik „kako“, koji se u novinarskom govoru koristi gotovo mehanički. „Ministrica je rekla kako će Vlada…“, „predsjednik je poručio kako…“. U hrvatskom je sasvim dovoljno reći da je ministrica rekla da će Vlada ili da je predsjednik poručio da će.
Nisu svi problemi sa srbizmima. Dobar dio dolazi i iz engleskog jezika. „Igrati ulogu“ samo je jedan od primjera doslovnog preuzimanja engleskog play a role. U hrvatskom nešto može imati važnu ulogu. Sve češće slušamo i izraze poput „tijekom današnjeg dana“, „s obzirom da“ i „u vezi toga“, koji su se iz birokratskog jezika preselili u novinarski govor.
A onda dolazimo do HRT-a.
Hrvatska radiotelevizija ima zakonsku obvezu promicati i koristiti hrvatski standardni jezik. Zato od javne televizije treba očekivati više nego od portala koji vijest mora objaviti za nekoliko minuta. HRT ima urednike i lektore i teško je prihvatiti da se isti pogrešni oblici godinama ponavljaju kao da je riječ o nečemu normalnom.
Nitko ne očekuje da novinar u živom programu nikada neće pogriješiti. Pogreška se dogodi. Ali nije pogreška kada se isti izrazi ponavljaju iz emisije u emisiju, u terenskim javljanjima, na radiju i u informativnim trakama. Tada je riječ o navici koju je netko u redakciji očito prestao ispravljati.
HRT pritom ima i mnogo veći utjecaj od većine drugih medija. Ono što svakodnevno slušamo s javne televizije brzo se prelije u druge redakcije, a zatim i u svakodnevni govor. Novinari koji bi trebali paziti na jezik tako postaju njegovi najveći distributeri, uključujući i onda kada prenose pogrešne izraze.
Zato bi se na HRT-u prije svega trebalo postaviti jednostavno pitanje: čemu služe lektori i urednici ako se pogrešni oblici svakodnevno ponavljaju u programu?
Jezik se mijenja i uvijek će se mijenjati. Ali nije svaka promjena jezika napredak. Ako se na javnoj televiziji godinama toleriraju isti srbizmi, kalkovi i loše konstrukcije, onda se ne njeguje hrvatski standardni jezik, nego se publiku polako uči da je svejedno kako govorimo.
A nije svejedno.
