DOSJE SVADBA: Lova do krova, svi na valovu, državi ni mrvice – a onda se daje novih 950.000 eura!

Komercijalni, znači ne umjetnički film „Svadba“ tuče rekorde gledanosti na prostoru država Ex YU i postaje ogledni primjerak kako se izvlače-sisaju novci hrvatskih poreznih obveznika. Novaca ima za sve osim povrata za glavnog financijera, HAVC, odnosno za hrvatsku državu. Novci idu svuda samo ne u blagajnu onog tko je financirao film, svi su na valovu, grabi se na sve strane, a da onaj tko je otvorio kesu nema, ili ipak ima pojma tko je sve na valovu.

Brojka od 1,8 milijuna ljudi koji se smiju dinaroidnim kockoglavim, krezubim hrvatskim ognjištarcima i slaveći Srbe kao gospodu, puni nečiju blagajnu jer je film po Box Office s više od 10 milijuna eura prihoda. Još se po nekim kalkulacijama alfe i omege HAVC-a, odlikovanog Chrisa Marcicha penje se preko 2 milijuna gledatelja.

Gledano po državama, službene brojke ostvarenog rezultata izgledaju ovako:

Rekli bi sjajan gospodarski uspjeh, ali tu je i kvaka 22, sve je zapravo farsa kada se pogleda financijska pozadina. Kako je cjelokupni proračun prvog dijela iznosio 858.795 eura, od čega je HAVC iz džepova poreznih obveznika pokrio ravno 850.000 eura. Film je zaradio jedanaest puta više nego što je ukupno koštao, a država ga je financirala gotovo sto posto. Hrvati dadoše novac, film se zbog par glumaca iz Srbije nazva koprodukcijski, ali gdje su novci. Hrvati ne znaju gdje su novci, možda preko Save i Drine.

Tri ključne rupe u sustavu

U svjetskom filmskom biznisu postoje pravila, u Hrvatskoj pravila nema, postoji grabež i to na račun poreznih obveznika. Zamislite samo da se radi po svjetskom receptu raspodjele prihoda koji bi to financijski val ušao u glavnog financijera-HAVC. Onda nastaje paradoks, u HAVC-u su pravila nedefinirana i rastezljiva, vjerojatno nitko nikada nije razmišljao da bi neki film u Hrvatskoj mogao ostvariti profit, pa nitko nije ni uradio u pravilnik odredbe kako se dijeli novac. Tako prema Članku 29. Pravilnika, sredstva su nominalno nepovratna, opa evo kvake 22, pa kaže, osim u iznimkama poput raspodjele dobiti iz članka 25. Sad imamo tri ključne rupe u sustavu:

• Prva rupa, tajnoviti postotci, omerta, nitko ništa ne smije znati, pogotovo oni koji daju novce-porezni obveznici. Tako famozni Pravilnik uopće ne propisuje koliki udio pripada državi, već se o tome zamislite-pregovara u četiri oka iza zatvorenih vrata, a ti ugovori naravno nisu javno dostupni, javni novci, ugovori tajni, što na ovo treba reći čuvar javnih sredstava-DORH.

• Druga rupa, komunikacijski alibi u budućnosti. Konačni obračun za „Svadbu“ zakazan je tek za 2029. godinu – puna tri godine nakon igranja – što je taman dovoljno vremena da se zaborave temeljne proporcije i odobre nove višemilijunske injekcije.

• Treće, producentske škare, odnosno proračun radi sam producent, koji eto prije utvrđivanja eventualne „dobiti“ uredno odbija troškove produkcije, promocije, distribucije i prodaje, pa se državni postotak računa od već pročišćene i smanjene osnovice. Sad tu imamo i čuvenu tvrtku u vlasništvu poznatog Hrvoja Krstulovića Blitz-CineStar koji je najvažnija karika u hranidbenom lancu, a gdje njegova zarada od distributera za Hrvatsku i BiH ide na Maltu ili ostaje u Hrvatskoj mora on osobno reći-mi se time ne bavimo i ne provjeravamo.

„Svadba 2“: Nagrada za uspjeh novcem poreznih obveznika

Konačni obračun još nije ni završio, a HAVC već trlja ruke i pravi franšizu, financira nastavak s nestvarnih 950.000 eura, samo ne znamo jesu li to novci stigli od zarade Svadbe 1 ili HAVC velikodušno opet dijeli novac za Svadbu 2. Zanimljivo da ova potpora nadmašuje potporu za Svadbu 1, dobro inflacija je stvarno velika.

Logika poslovanja, koga je briga za logiku, bitan je valov

Prvo-gdje su novci? Ako je film zaradio više od 10 milijuna eura na uloženih 850.000 eura, koliki je stvarni ugovoreni udio koji se vraća građanima i zašto se ta cifra skriva? Drugovi i drugarice, dame i gospodo iz HAVC-a karte na stol, ne vrijeđajte intelekt građana Hrvatske, ili će intelekt građana obraniti onaj tko to mora – DORH.

Kakva uvreda zdravom razumu, pa ovo ni baba Mara iz moje ulice ne bi mogla prožvakati, ravnatelj HAVC-a trijumfalno ističe da je ovo dokaz kako hrvatski film može živjeti na tržištu, ali drug Chris zašto nastavak treba 950.000 eura državne milostinje umjesto da se financira iz golemih profita prethodnika? Uspjeh se ovdje koristi kao moralni alibi za nove dotacije, a ne kao dokaz da je dudica s proračunske sise postala suvišna.

Sad imamo jedno zanimljivo pitanje, Je li „Svadba 2“ uopće domaći film ili regionalna koprodukcija, te zadovoljava li se zakonski propis da najmanje 60 % sredstava mora biti potrošeno unutar Republike Hrvatske u skladu s člancima 34. do 36. Pravilnika? Ako na to pitanje ne mogu dobiti hrvatski porezni obveznici, možda će moći dobiti DORH.

Jedini lijek za ovu institucionalnu gluhonijemoću jest konkretan i beskompromisan zahtjev upućen HAVC-u i Ministarstvu kulture na uvid u ugovore o raspodjeli dobiti, producentska izvješća i financijske strukture. U sustavu gdje javni novac klizi poput sapunice, samo papiri ogoljuju stvarnost, a njihovo skrivanje već je samo po sebi presuda.