U Bosni i Hercegovini bukti nezadovoljstvo izjavama najviših hrvatskih dužnosnika, poput viteza Željka Reinera i premijera Andreja Plenkovića, da se o trećem entitetu moraju dogovoriti sa Srbima i Bošnjacima. Šlag na tortu bila je nedavna izjava potpredsjednika SDA, Harisa Zahiragića, koji usred Zagreba poručuje Hrvatima iz Bosne i Hercegovine da nikada neće biti “Republike Herceg-Bosne” niti bilo kojeg drugog naziva i oblika trećeg entiteta.
Hrvati jasno poručuju hrvatskoj političkoj vrhušci da brigu o njima ne mogu voditi ljudi koji ih obilaze samo kada im treba glas na parlamentarnim izborima. Nijedan zastupnik koji je na taj način otišao u Hrvatski sabor nikada se nije borio za njihove stvarne interese, već isključivo za interese HDZ-a i njegovog vodstva – kako u Hrvatskoj, tako i u Bosni i Hercegovini. Isto tako, poručuju da im nisu primarni novci za obrazovne i zdravstvene ustanove, već traže da Hrvatska napokon počne brinuti o njihovu opstanku i ostvarivanju legitimnih prava koja im pripadaju kao konstitutivnom narodu.
Zbog politike Zagreba i oktroiranih kadrova Dragana Čovića, uz svesrdnu potporu Andreja Plenkovića, Hrvati su ponovno osuđeni na poziciju kojom se izravno pomaže bosanskohercegovačkim unitaristima da im još jednom izaberu bošnjačkog predstavnika pod krinkom hrvatskog. HDZ BiH na čelu s Draganom Čovićem izgubio je svaki kredibilitet da predstavlja hrvatski narod, dok su izjave čelnika matične stranke u Zagrebu – kako se o svom statusu trebaju dogovoriti s onima koji ih politički eliminiraju – vrhunac političkog licemjerstva. Logika je jasna: pusti da te tuku, pa se dogovori s njima da te više ne tuku.
Bilo bi lijepo čuti kada je vitez Reiner zapravo došao među hrvatski narod u Busovači, Žepču, Novom Travniku, Širokom Brijegu ili Ljubuškom i osobno ih pitao žele li treći entitet. Nije ni on, a nije ni Plenković. Oni su tijekom svakog posjeta okruženi isključivo poslušnicima – onima koji klimaju glavom i bezpogovorno potvrđuju sve što im se kaže. Pritom uopće ne gledaju je li to dobro za narod; važno je samo da je dobro za njih, koji svojim poltronskim izjavama nerijetko nadmašuju i najglasnije oporbene kritičare u Hrvatskoj.
Sukob Zdenka Lučića i Dragana Čovića u potpunosti je ogolio ne samo Čovića, već i stvarnu politiku Zagreba prema hrvatskom korpusu u Bosni i Hercegovini. Sve više izgleda kao da je davno dogovoreno da “unitarni kvazi-Hrvat” nastavi predstavljati Hrvate. U tom kontekstu, postavlja se opravdano pitanje: čemu uopće služi tijelo poput Hrvatskog narodnog sabora (HNS) u BiH?
HNS je osmišljen kao krovna politička organizacija i nacionalna institucija koja okuplja predstavnike svih većih hrvatskih političkih stranaka i institucija u BiH, s glavnom ulogom zaštite ustavnopravne jednakopravnosti i vitalnih nacionalnih interesa hrvatskog naroda. Radi li to HNS danas? Ne radi. Jer da radi svoj posao, nikada ne bi došlo do ove situacije.
Bilo kada i bilo gdje u Bosni i Hercegovini da pitate uzorak od samo tisuću Hrvata žele li treći entitet i je li on neophodan za njihov opstanak, njih 999 otvoreno bi reklo da žele i da je upravo entitet jedina stvarna garancija opstanka Hrvata na djedovini. Zanima li to uopće hrvatsku političku vrhušku? Možda bi ih i zanimalo, kada bi se s time složio Bruxelles. Nekada se po mišljenje išlo u Beograd, danas u Bruxelles. Što je sljedeće?
