Rasprave o ekonomskom “zlatnom dobu” Hrvatske prije 1990-ih često se vrte oko nostalgičnih slika nepreglednih tvorničkih hala i masovnog zapošljavanja, sugerirajući da je tadašnja privreda bila nadmoćnija današnjoj. To je jedino ostalo nostalgičarima za Jugoslavijom, državom koja postoji samo u glavama onih kojima je u toj tvorevini bilo dobro. Međutim, puko uspoređivanje broja dimnjaka i radnih odijela zanemaruje ključne faktore poput tehnološkog zaostatka, tržišne neodrživosti i sustavnih subvencija koje su održavale privid uspjeha. Dok je nekadašnja industrija bila masovna, današnja je, unatoč manjem udjelu u BDP-u, transformirana kroz visoku tehnologiju i IT sektor, postavljajući pitanje je li stvarni napredak u kvantiteti ili u kvaliteti i globalnoj konkurentnosti.
Piše Robert Čulina
Internet je jučer ponovno brujao o “zlatnom dobu” industrije u Hrvatskoj prije 90-ih, o velikim tvornicama, punim halama i proizvodnji koja je, prema tim raspravama, bila jača nego danas. Takvi narativi brzo vode do zaključka da je tadašnja ekonomija bila razvijenija od današnje. No da bi se ta tvrdnja ozbiljno procijenila, nije dovoljno gledati samo broj tvornica ili količinu proizvodnje, nego i to kako je ta proizvodnja nastajala, koliko je bila tehnološki napredna, koliko tržišno održiva i koliko je mogla konkurirati izvan zatvorenog sustava.
Tvrdnja da je Socijalistička Republika Hrvatska bila razvijenija od današnje Republike Hrvatske često se temelji na dojmu velikih tvornica, visoke zaposlenosti i snažne industrijske proizvodnje. No kada se pogleda šira slika, posebno struktura ekonomije, tehnologije i tržišne sposobnosti, vidi se da je riječ o dvije vrlo različite vrste razvoja.
U okviru socijalističkog sustava Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije Hrvatska je imala snažnu industrijsku bazu i velik broj radnika zaposlenih u proizvodnji. Industrija je činila oko 35 do 45 posto BDP-a, što je znatno više nego danas. Međutim, velik dio te proizvodnje bio je organiziran kroz plansku ekonomiju, gdje profitabilnost nije bila glavni kriterij. Mnoge tvornice radile su uz nisku produktivnost, zastarjelu tehnologiju i često su poslovale s gubicima koji su se pokrivali državnim i sustavnim subvencijama. Industrija je bila široka, ali ne nužno učinkovita niti tehnološki konkurentna u odnosu na zapadne zemlje.
U isto vrijeme, dio industrije bio je solidno razvijen za tadašnje uvjete, posebno u metaloprerađivačkom i elektroenergetskom sektoru, ali je u velikoj mjeri ovisio o stranim licencama, uvozu tehnologije i sporijem tehnološkom razvoju. Inovacije su postojale, ali su bile ograničene nedostatkom kapitala, izoliranošću tržišta i sporim uvođenjem modernih automatizacijskih i digitalnih sustava.
Važan aspekt tog sustava bio je i nedostatak pravih tržišnih brendova. Postojalo je vrlo malo proizvoda koji su samostalno, bez oslonca na licencu ili imitaciju stranih rješenja, mogli konkurirati na zapadnim tržištima. Većina industrijskih proizvoda bila je bazirana na kupljenim licencama ili lokalno prilagođenim verzijama stranih proizvoda, često tehnološki pojednostavljenim ili zaostalim u odnosu na original. Istinski globalno konkurentnih industrijskih proizvoda i brendova bilo je vrlo malo, a većina industrije bila je orijentirana na unutarnje tržište i nesvrstane zemlje.
Nakon osamostaljenja i prelaska na tržišno gospodarstvo u okviru današnje Hrvatska, struktura ekonomije se značajno promijenila. Industrija danas čini oko 18 do 22 posto BDP-a, što je otprilike upola manje nego u socijalističkom razdoblju. Međutim, ta industrija je znatno produktivnija, tehnološki naprednija i više orijentirana na izvoz i visoku dodanu vrijednost.
Dok su prije 1990-ih prevladavale velike radno-intenzivne tvornice, današnja struktura gospodarstva se značajno pomaknula prema uslužnim djelatnostima i znanju. Posebno je porastao sektor informacijsko-komunikacijskih tehnologija, odnosno IT industrija, koji danas čini oko 6 do 8 posto BDP-a i predstavlja jedan od najbrže rastućih dijelova gospodarstva. Hrvatska danas ima modernu i međunarodno konkurentnu IT industriju koja se razvija kroz softver, digitalne usluge i izvoz znanja, ali i dalje nije dominantna u ukupnoj strukturi gospodarstva.
Zbrojeno, industrija i IT zajedno čine približno četvrtinu do manje od trećine BDP-a, dok ostatak otpada na usluge, turizam, trgovinu i javni sektor. Time se vidi da današnja ekonomija nije industrijski dominantna kao nekad, nego je više uslužna i znanjem vođena.
U tom smislu se nazire nova stabilnost, manji broj, ali dugoročnije održivih i tržišno provjerenih industrijskih i tehnoloških segmenata. Današnji model razlikuje se od prošlog sustava ne po količini industrije, nego po njezinoj strukturi, učinkovitosti i činjenici da se razvoj sve više temelji na znanju i IT industriji, dok je teška industrija smanjena, ali produktivnija i globalno integriranija.