Dok se po Zagrebu napokon otvaraju grobišta i dok Hrvatska s pijetetom preuzima posmrtne ostatke svojih sinova od države Slovenije kako bi ih nakon desetljeća šutnje dostojanstveno pokopala, Dalija Orešković odlučila je ponovno izvući najtežu artiljeriju iz 1945. godine. U svom najnovijem istupu, zastupnica ne samo da napada političke oponente, već svjesno i opasno dijeli hrvatsko društvo na naše i njihove, pokušavajući nas nasilno vratiti u vrijeme crnih i crvenih odora upravo u trenucima kada nacija traži mir i istinu o svojoj prošlosti.
Umjesto argumentirane kritike vlasti, dobili smo salvu uvreda i ideološkog revizionizma koji za cilj ima samo jedno, a to je totalna polarizacija građana.
Retorika podjela, od tratinčica do zločinaca
Analizirajući segment po segment njezine objave, jasno je da Orešković ne bira sredstva. Njezin uvod u kojem kolege zastupnike i građane naziva Pavelićevim tratinčicama nije ništa drugo nego svjesna dehumanizacija neistomišljenika. Lijepiti etiketu ustaštva svakome tko ne podržava njezinu političku agendu, i to dok se kosti tih istih ustaša i svih drugih žrtava bez suda napokon ekshumiraju, odlika je najjeftinijeg populizma koji izravno truje javni prostor.
Autorica ide korak dalje, izravno napadajući pravo na pijetet prema žrtvama. Sugerirati da je oplakivanje ljudi ubijenih bez suđenja nekakav oblik novog ustaštva uvreda je za civilizacijske standarde i pravnu državu na koju se ona tako često poziva. U njezinu svijetu, čini se, postoje žrtve prvog i drugog reda, a svatko tko se usudi spomenuti zločine poraća, automatski postaje državni neprijatelj.
Napad na stupove identiteta
Posebno je maliciozan napad na Katoličku crkvu i vjernike. Prozivanjem Crkve da je na krivoj strani i ironiziranjem onih koji sjede u prvim klupama, Orešković cilja na najdublje osjećaje velikog dijela hrvatskog naroda. Povezivati nečiju vjeru s korupcijom i blagoslivljanjem zločinaca nije borba za pravdu, već čisti ideološki rat protiv identitetskih temelja Hrvatske.
Njezina metafora o suhom žbunu i korijenju koje je navodno isključivo antifašističko, svjesno ignorira činjenicu da je moderna Hrvatska stvorena u Domovinskom ratu. Forsiranje narativa iz Drugog svjetskog rata kao jedinog mjerila domoljublja zapravo je pokušaj brisanja povijesne istine o stvaranju države devedesetih godina, upravo onih godina kada smo se izborili da se o grobištima smije javno govoriti.
Opasna igra polarizacije
Najopasnije u ovom tekstu je namjerno miješanje stvarnih problema, poput korupcije i rada institucija, s ideološkim duhovima prošlosti. Optužiti HDZ da zaštitu od korupcije pronalazi u ustaštvu logički je salto mortale koji služi samo podizanju tenzija u trenutku kada država obavlja civilizacijsku dužnost prema mrtvima.
Hrvatskoj danas ne trebaju novi komesari koji će određivati tko je pravi Hrvat ili tko ima pravo na sjećanje. Ovakvi istupi Dalije Orešković izravno rade na podjeli građana, stvarajući društvo mržnje u kojem je važnije tko je čiji bio 1945., nego tko što radi 2026. godine. To nije politika budućnosti, to je politika destrukcije koja slabi Hrvatsku upravo u trenucima kada joj je jedinstvo najpotrebnije.