Ključno pitanje na konferenciji za tisak predsjednika SDSS-a Milorada Pupovca je zašto jednostavno nije rekao – To nisu Srbi, to su kriminalci koji imaju svoje ime i prezime i treba ih primjereno kazniti za zločin koji su počinili. Umjesto toga Pupovac koristi retoriku smirivanja i ublažavanja zločina, jer takva rečenica bi njemu kao lideru te zajednice nanijela nepopravljivu političku štetu.
Činjenica je da bi Pupovac rečenicom “to nisu Srbi, to su kriminalci”, Pupovac bi napravio potpunu distancu, ali s političkog stajališta SDSS-a, on ne želi da se nacionalna pripadnost uopće postavlja kao temelj za prosudbu nečijeg zločina. Njegova je primarna politička uloga zaštita srpske manjine u Hrvatskoj. Ako počinitelje u startu definira tako da “oduzima” ili “brani” njihovo srpstvo, on zapravo prihvaća narativ da nacionalnost uopće igra ulogu u tom kaznenom djelu. Samo takvo razmišljanje je sramotno i povećava jaz među narodom.
Izravnom i jednostavnom osudom bez dodatnog teksta ostavila bi fokus isključivo na uhićenoj četvorki i činjenici da se radi o pripadnicima srpske manjine. Pupovčeva retorika svedena na priču sa su DVD iz “srpskih sela” / u Hrvatskoj ne postoje srpska sela, sva su hrvatska / i pričom o zajedničkom gašenju požara, te iznošenjem netočne činjenici da su gorjela i srpska sela, Pupovac svjesno pokušava požar ugasiti benzinom.
Pupovčev pokušaj da težinu slučaja pripiše s nacionalnog na piromane, alkoholizam i nemar su apsurdni promašaji koji samo dižu tenzije. Podatke o alkoholizmu ne navode policija niti USKOK, odnosno DORH. Ta priča jednostavno ne pije vodu. Pupovac želi sanirati štetu putem medija, odnosno radi neuspješno i pogrešno krizno komuniciranje.
Pupovac Izbjegavanjem riječi “kriminalci” i izravnog zahtjeva za maksimalnom kaznom, pokušava ostaviti prostor pravosuđu da utvrdi motive, ali istovremeno pokušava u javnosti stvoriti dojam da se nije radilo o organiziranom ili etnički motiviranom činu, čitaj terorizmu ili međuetničkoj netrpeljivosti), nego o neodgovornim pojedincima pod utjecajem alkohola.
Njegov pokušaj razvodnjavanja priče rečenicom da su počinitelji nanijeli štetu “svom zavičaju, narodu kojem pripadaju i sebi samima”, samo radije kontradikciju. Tako s jedne strane tvrdi da nacionalnost nije bitna i da vatra ne bira, ali s druge strane navodi “narod kojem pripadaju”, čime zapravo stavlja izravnu vezu i pravi srpskom narodu teret političke i društvene odgovornosti.
Jednostavna osuda bila bi čišća i lakše prihvaćena u široj javnosti, ali bi ostavila prostor za poruke da “jedna zajednica ima problem”. Pupovac se zato odlučio za politički manevar – osuditi čin, ali odmah oko njega izgraditi obrambeni zid pričom o suživotu i zajedničkom stradanju. Previše prozirno i naivno.
