Nedavna objava s Reddita šokirala je, ali i na bizaran način nasmijala javnost. Fotografija ulovljene lignje kod otoka Vrgade (blizu Pakoštana) otkrila je neugodan sadržaj u njezinoj unutrašnjosti: opušak cigarete, a sve je prenio Dnevnik.hr
Iako su komentari na mrežama bili puni crnog humora, poput onih da se “lignja samo htjela opustiti nakon napornog dana” ili da je “barem sigurno domaća jer puši”, stvarnost iza ove slike je alarmantna.
Opušak, mala klica, velika šteta
Mnogi pušači vjeruju da je bacanje opuška u more ili šaht bezazlen čin. No, brojke govore drugačije. Plastika u maski papira: Filteri cigareta nisu biorazgradivi. Napravljeni su od celuloznog acetata, vrste plastike kojoj je potrebno do 10 godina da se raspadne u moru. Radi se o toksičnom kokteu jer Jedan opušak ispušta preko 7.000 kemikalija, uključujući arsen, olovo i nikotin, koji su izrazito otrovni za morski svijet.
Lignje su grabežljivci. Opušak koji pluta u morskoj struji njima izgleda kao plijen (kozica ili mala riba). Jednom kad ga progutaju, on im puni želudac, onemogućuje probavu prave hrane i polako ih truje. Ovaj slučaj s Vrgade nije samo izolirani incident, već simbol onoga što radimo našem Jadranu. Važno je osvijestiti:
More nije kanta za smeće: Svaki opušak bačen na plažu ili kroz prozor automobila (koji će kiša isprati u odvod) ima velike šanse završiti u moru.
Mikroplastika i toksini iz opušaka ulaze u hranidbeni lanac. Na kraju, te iste toksine unosimo u vlastiti organizam konzumirajući plodove mora.
Hrvatska obala je naš dom, a čisto more je naš najveći ponos i resurs. Ako ga ne čuvamo mi, nitko drugi neće.
Kako možemo pomoći?
Koristite prijenosne pepeljare: Male metalne kutijice koštaju par eura, a spašavaju stotine litara mora. Upozorite prijatelje, podijelite ovu priču o lignji s Vrgade, nekad je slika jača od tisuću ekoloških predavanja. Na sljedećem kupanju, uzmite 5 minuta i pokupite tuđe opuške s pijeska ili stijena. Sljedeći put kad poželite baciti opušak u more, sjetite se da bi vam se on mogao vratiti na tanjuru. Čuvajmo more, da bi ono moglo hraniti nas.
